Veze i bezveze
Ne volim te niti sam te ikad voljela...
...al mislim na tebe gotovo bez prestanka... dok ležim u krevetu, na wc-u, na poslu, u autu...u svakom slobodnom trenutku kada moje misli lutaju, one nekako dolutaju na tebe...
Odjednom sve loše u vezi tebe postaje malo, beznačajno, nebitno...a sve one sitnice koje su me preplavile toplinom postaju velike i meni bitne.
Kako si me čvrsto držao za ruku u snu dok smo spavali skupa kod tebe... Kako si mi spekao najfinije palačinke s džemom od šljiva u 5 ujutro nakon izlaska... Kako si nježno, ali jako uronio u mene kao da nikada ne želiš izaći i napustiti toplinu moga tijela...Kako si me čvrsto obgrlio i stisnuo uz sebe dok smo u sjedili u autu i razmišljali što ćemo učiniti od svega toga...
Kako se stalno boriš i kako me stalno osjećaš kada smo blizu jedno drugoga... Kako te živcira kada bježim od tvog pogleda i dodira jer te ne mogu podnijeti kada te ne mogu imati... Kako mi se stalno javljaš onako bezveze...
Kako znaš da sam tvoja druga polovica, kao što znaš da to nikada ne bi funkcioniralo... Kao što to i ja znam...
Baš si grozan, i odvratan i mrzim te... Mrzim to što si se uopće trudio, mrzim te jer nisi odustao od mene odmah tog trena kada si me upoznao... Mrzim što si me navukao na sebe... Mrzim te jer si u startu znao da me nikada nećeš imati i nisi mi to imao hrabrosti reći... Mrzim sebe jer sam to znala iz početka i dala sam se prevariti.
Mrzim to što znam da me ne voliš niti bi me ikad volio.
U (ne)ljubavnom trokutu...
Nakon toliko dugo vremena, konačno sam ga prebolila. Više mi srce ne preskače kada ga vidim, više mi je svejedno kada priča s nekom drugom, ravno mi je i da ga više nikada u životu ne vidim. Stvarno, više u meni ne izaziva nikakvu emociju. Da, baš sam ponosna na sebe zbog toga. Metoda ovog egzorcizma bila je vrlo nekonvencionalna. Poševili smo se jedan posljednji put, nakon skoro godinu dana od našeg zadnjeg seksa...i nakon toga sam shvatila da se ništa nije promijenilo. Opet je poslije seksa bio hladan, opet sam se osjećala loše, opet je sve bilo isto. I tada sam konačno shvatila da se nikada ni neće promijeniti... Stvarno me to prilično ohladilo, to saznanje da živim u iluziji...
Ali to nije bio ključni faktor. Ključni faktor je njegov dobar frend. Čovjek s kojim izlazi vikendima, ide na kave, trči po Maksimiru, njegov fakultetski kolega... Već mjesecima, od našeg prvog upoznavanja u 12. mjesecu, opsjeda me.. Da, on je poludio za mnom od prvog trena kada nas je Fatalni upoznao. Nikad u životu nekoga nisam toliko puta odbila, toliko ga zajebavala i pokušavala otjerat od sebe, iako sam osjetila tu bolesnu kemiju među nama od samog početka. Vjerujem u onu "S kim s, i takav si", i stvarno si nisam željela još jednu epizodu slomljenog srca, i to od još jednog frenda iz istog društva.
Ali nikada si nisam mogla pomoći kad su u pitanju fatalni frajeri. Oni rijetki s kojima osjetim takvu kemiju koja kao da je stvorena da se ne propusti. Kao da svemir to zahtjeva i jednostavno se protiv toga ne možeš boriti.
S njim je sve išlo jako polako. Dugo mu je trebalo dok mu nisam dala da me uopće poljubi, a poseksali smo se samo jednom, nakon nekoliko mjeseci... Sve je u tajnosti da Fatalni ne sazna jer mu on ne bi mogao pogledati u oči. Jer frendovi to ne rade jedan drugome. Jer to nije u redu. Rekla sam mu to milijun puta, rekao je i on meni bezbroj puta, prekidao sa mnom zbog toga, ali nekako on se ne može boriti protiv sebe...Želi me vidjeti, opet i opet.
I tako opet igramo beskonačne igrice, smiješni dogovori da se više nećemo viđati izazivaju napade požude kad god se sretnemo. On čak ide toliko daleko da radi smiješne scene i događaje samo da bi bio u mojoj blizini... Znam da ga uzbuđuje pomisao da sam mu zabranjena i da vjerojatno nikad ne bi bio samnom zbog svega što je bilo, ali njegova upornost i drskost su nevjerojatne...
I tako sam prebolila jednog frenda da bi mi u misli ušao drugi. Stvarno uspijeh... Ali ajde, ovaj put uz jednu bitnu razliku: On mi neće slomiti srce, ovaj put sve znam i nema više lažnih nada.
Ovaj put se samo igram...:)
Tihe vatre tvoga tijela
Opet si došao... Stvorio se pokraj mene kao lopov koji me ukrao za sva vremena ...i prodaješ me svima i nikome...
Tvoja blizina budi vatre koje nitko prije tebe nije budio, tvoje oči me ne puštaju, bacile su teške okove tamnih noći u kojima se srećemo, bez smjera i smisla, samo radi tog trenutka...
Odupirem se tvojim poljupcima i što te više tjeram to si mi bliže... mogla bi umrijet u tom savršenom trenutku kad primiš moju ruku u svoju ruku i osjetim tvoj topli dah na svom obrazu...
Moj majstor slatkih muka je susreo svoju majstoricu, u čarobnoj igri strasti i vječnog razočaranja...
Tvoje tijelo, moja kuća
http://www.youtube.com/watch?v=sfHuZ43rab8
Vjerovati tračevima?
Vjerovanje predrasudama i tračevima mi je oduvijek bilo odbojno, možda zato što uvijek sve želim doživiti iz prve ruke, želim znati da kada pričam o nečemu, da sa 100-postotnom sigurnošću znam o čemu pričam, a ne da samo prenosim nečija tuđa mišljenja. Naravno, uvijek kad se toga sjetim pomislim na onu dobru staru izreku: "Pametni uče na tuđim greškama, budale na svojima."
Ipak, pod rizikom da ću ispasti budala, i ovaj put radim isto. Naime, prije nekoliko tjedana sam preko neta upoznala jednog frajera. Ful je simpa, duhovit, zanimljiv, dosta smo se dopisivali i dobila sam dojam da je stvarno ispravan dečko.... Kliknuli smo si odmah i sad me konačno pozvao na dejt.
Uglavnom, pričam ja o tome jednoj svojoj frendici i čim sam spomenula njegovo ime i prezime, dočekao me hladan tuš. Ispričala mi je da je neka njezina frendica bila s njim u dugogodišnjoj vezi i da ju je žešće povrijedio i prevario, i to ne samo privatno već i na poslovnom planu. Opisala mi je do u detalje neke gadosti u vezi njega i naravno zaključak je bio: Ne smiješ se nać s njim, lik je katastrofa!!!
Ok, vjerujem da gdje ima dima, ima i vatre... Ali nekako uvijek polazim prvo od sebe. I ja sam u prošlosti znala svašta izvoditi sa svojim bivšim dečkima i vjerujem da bi bar jedan od njih imao loših stvari za reći o meni. To ne znači da sam danas ta ista osoba, ljudi sazrijevaju, mijenjaju mišljenja i 100 stvari bi drugačije napravila da sam danas u istoj situaciju.
Da li treba nekome dati priliku bez obzira na ružne tračeve? Ipak, nitko da nas nije ni svetac ni vrag, svi smo mi miješavina dobrih i loših strana, svi smo radili gluposti u životu, pa i povrijedili drage ljude. Možda ne treba nekog već u startu osuditi bez da se barem potrudiš provjeriti istinitost tračeva.
Stvarno ne znam, ali mislim da će znatiželja i ovaj put prevladati. Ljudska psiha je stvarno nevjerojatna stvar...
Samozavaravanje is a bitch
Upoznala sam nedavno jednu predivnu curku - plavuša, pametna, simpatična, zanimljiva... Oduševila me svojim stavom, stilom, društvenošću općenito. Nakon, nekoliko izlazaka i druženja, doznala da jednu tako sposobnu i pametnu osoba vuče za nos frajer s kojim se ona viđa skoro svaki dan.
Naime, ona i on žive naselje do naselja i viđaju se već preko godinu dana, skoro svaki dan. Kad se ne vide, šalju si porukice, kad se posvađaju, on ju zove 100 puta dnevno i govori joj da ne može bez nje... On poznaje sve njezine frendove, ona njegove. I sve naizgled djeluje ko jedna sasvim normalna, prosječna veza - osim jedne činjenice. Oni nisu u vezi.
Jer ON ne želi vezu. Jer on viđa i druge cure. I ševi druge curke. I to joj je rekao. Znači ONA SVE ZNA.
Ok, pomislila sam da je možda to jedna od onih otvorenih veza, gdje su oboje ok s tim da viđaju i druge ljude (mada nikad nisam kužila takve odnose..). Ali ONA ne viđa nikog drugog, ne gleda nikog drugog, voli samo njega do bola i sve to skupa joj nikako nije ok. Ali ni ne pomišlja da ga ostavi. I ON to zna.
Kad bi mi netko prepričavao takvu priču, prvo što bi pomislila je da se radi o vrlo zaljubljenoj, glupavoj osobi, prvenstveno bez poštovanja prema samoj sebi i bez stava. Ali curka ne djeluje tako, ali uopće. Njen najveći problem je što se ne može kontrolirat kad je on u pitanju i dopušta mu sve, a zauzvrat vjeruje u nekakve bajke kojima opravdava i sebe i njega.
U njezinoj bajci ona je na vrhu njegovih emocionalnih odnosa, a sve ostale žene su ispod nje. On može raditi što god hoće dokle god je ona ta kojoj se na kraju vraća, dokle god mu je ona najvažnija. Kada bi osjetila da se neka druga penje, kaže, otišla bi.
U međuvremenu, zadovoljava se s time da ga viđa, da joj se on javlja kad ima problema, da su uvijek tu jedno za drugo. Bez obzira što on nije samo njen. I što ona zbog toga pati i svaki vikend vrti u glavi da li će on baš danas upoznati neku koja će mu biti bolja od nje...
Usprkos svemu, ona vjeruje u njih, u njihovu vezu. Ona vjeruje u happy end. Jer on je ipak čovjek njenog života..
Gledala sam u nju i pokušavala shvatiti kako je moguće da je tako slijepa?
Ne, uopće ne krivim njega. Koliko sam dobila dojam o njemu, on je jedan relativno privlačan frajer s parama koji uživa u životu i iskorištava situaciju. I da, možda mu ona jest draga, jer da nije, sumnjam da bi se s njom viđao tako često. Vjerojatno ju i voli na neki svoj način, ali ne smatra monogamiju i romantičnu vezu sastavnim dijelom poštovanja prema osobi koji voliš. Jer, kaže ona, svi zgodni, uspješni i bogati frajeri su takvi... Hm, koje opravdanje...
Uglavnom, kako ona nije postavila granice u njihovom odnosu, a on je postavio da istih nema, njezina agonična veza traje i dalje.
Onog trenutka kad naše emocije prema drugome postanu jače od ljubavi prema samom sebi, moramo biti prokleto sigurni da je dotična osoba toga vrijedna... U protivnom ostajemo zatvoreni u predivnom svijetu samozavaravanja.
Igre mačke i miša
Čitala sam nedavno jednu knjigu o muško-ženskim odnosima. Osobno fakat ne volim takve knjige jer mrzim generaliziranja bilo kakve vrste, al ovu su mi posebno preporučili. Uglavnom, u knjizi autor, muškarac, uvodi žene u tajne muškog uma i različitost u načinima funkcioniranja žena i muškaraca. Isprva, knjiga me zainteresirala jer govori o načinima na koje muškarci pokazuju ljubav, potrebe koje moraju zadovoljiti i slično, i sve mi se to činilo vrlo logično i prepoznatljivo i iz vlastitog iskustva.
No kako je knjiga odmicala, autor počinje dijeliti savjete ženama na koji način trebaju postaviti pravila igre ako žele zadržati muškarca za nešto ozbiljnije, a posebnu pozornost stavlja na pravilo o seksu. Naime, u knjizi tvrdi: Od trenutka upoznavanja/prvog dejta pa do seksa, trebalo bi proći razdoblje od minimalno 3 mjeseca! Zašto? Pa eto zato jer vas vaš muškarac neće dovoljno cijeniti ako mu date pipice u razdoblju koje je kraće od toga...
Ili drugim riječima, 3 mjeseca je minimum da vas stigne upoznati i počet shvaćati ozbiljno, i tek onda za to smije biti nagrađen. Nagrađen?!
Ne znam, možda sam ja luda, ali i ja želim biti "nagrađena", tj. imati seks s nekim u koga se zacopam. I ja imam seksualni apetit, kao i većina žena, seks meni nije nešto što ja nerado radim i što netko treba "zaraditi" upornim dejtanjem i skakanjem oko mene kroz period od minimalno 3 mjeseca. Da se razumijemo, nisam zagovornik seksa već prvu večer, ali zar se samo meni period od 3 mjeseca čini malo pretjeranim...? Mislim, općenito postavljanje rokova za bilo šta?
Autor spomenute knjige kaže da u muškoj glavi pogled na lijepu ženu ima samo jedno značenje - seks. I sve više od toga je rezultat upornog odbijanja njegovog nastojanja da do istog dođe. Zar je to stvarno tako jednoobrazno i plastično? Nekako mi je teško shvatiti da se dvije osobe neće kliknuti zato što su se prepoznale, zato što su jedna drugoj zanimljive, već da je ljubavna priča rezultat isključivo ljubavnih igrica i ovakvih promišljenih poteza.
Jedan moj muški poznanik je jednom rekao: "Ako me cura želi za nešto duže od seksa, neka smatra to kao jahanje konja. Ideš laganim kasom, a kad ja hoću malo brže, povuci uzde. Ne daj mi. Pusti me da čekam i dobit ćeš me." Koliko god mi on kao osoba bio apsurdan, na te njegove riječi sam se baš zgrozila. Općenito na suzdržavanje od života i strasti. Mislim, halo, odrasli smo ljudi s izgrađenim karakterima, ako si me privukao i oborio s nogu znači da vidim u tebi nešto više od spolnog organa, zašto bi se to nakon seksa promijenilo? Osim ako nije katastrofalno loš seks :), ali načelno, seks bi trebao još više zbližiti ljude, a ne obrnuto.
Osobno smatram da ako postoji dovoljna razina privlačnosti, simpatije i da tako kažem "klika" između dvoje ljudi, nebitno je da li završe u krevetu već prvu večer ili nakon 3 mjeseca, njihova prespektiva za budući život bi trebala biti jednaka. Ili se varam? Ili je stvarno istina da muškarci doživljavaju ozbiljno samo one žene koje im nedaju...?
Razmišljajući o ovome, pitam se da li je ovakva muška percepcija posljedica patrijarhalnog društva ili nekakvih moralno-vjerskih predrasuda koji još uvijek pod pojmom prave poštene žene smatraju djevicu? Jer ja neću smatrati frajera manje vrijednim (da ne kažem muškom droljom, ženskarošom ili sl.) ako želi seks sa mnom, već ću smatrati to dokazom da sam mu privlačna - i čak kao svojevrsnim komplimentom.
I da, znam već odavno da frajeri prvenstveno žele doć do seksa, a onda eventualno bilo što drugo, al svejedno me ta činjenica pomalo rastužuje... Jer meni je seks nešto super i zabavno i ne želim biti smatrana "lakom curom" ili imati neki sličan šovinistički nadimak ako s osobom koja me obori s nogu (a što nije baš često) poželim odmah nešto više od držanja za ruku u nekim postavljenim vremenskim rokovima. Zar stvarno moram glumit djevicu da bi zadržala interes i stekla poštovanje?
Da li ćemo ikad postati liberalniji po ovom pitanju?
Servisiranje duše i tijela ;)
Servisiranje duše
Nedavno sam negdje pročitala da ljudi imaju 4 osnovne potrebe: potreba za hranom, pićem, znatiželja i razmnožavanje. Ove prve 3 se više-manje podrazumijevaju jer si jednostavno ne možemo pomoći da ih ne zadovoljavamo. Ali razmnožavanja, pod kojim mislim prvenstveno na potrebu za intimom (emocionalnom i seksualnom), a onda i na sve ostalo što dolazi kao posljedica istog, u zadnje vrijeme ima jedva u tragovima...
Može li mi netko objasniti situaciju ovu koja je recimo uvelike prisutna u mojem užem, ali i šire krugu prijatelja (uglavnom prijateljica)? Naime, sve su mlade, relativno zgodne, imaju dobra radna mjesta (i relativno dobro plaćena), zabavne su, inteligentne, drage, hetero, out-going i druželjubive. I single. Što ajde možda i ne bi bio takav bauk da takva situacija ne traje već godinama! Još od studentskih dana... Većina njih nikada nisu imale kvalitetnu vezu koja je trajala dulje od par mjeseci, a ljubav neću ni spominjati. Razumijem da je teško naći pravu osobu, princa na bijelom konju ili šta ti ja znam, ali da baš nikad nisu naletile na apsolutno nikoga vrijednog njihove pažnje, osjećaja ili sl.?! Ili možda jesu, samo im osjećaji baš nikada nisu bili uzvraćeni?
Ući u kasne dvadesete sa znanjem da nikada niste voljeli i bili voljeni na takav način, dijelili najskrivenije želje i strahove, bili maženi i paženi, radili kompromise, vodili ljubav na onaj način kako se može samo sa voljenom osobom... zar to nije pomalo razočaravajuće, čak bi rekla i žalosno? Sa godinama ova situacija postaje još gora jer neizbježno postajemo izbirljiviji, neskloni kompromisima, orijentirani samima sebi...
Mislim da njihov glavni problem leži u nedostatku hrabrosti i površnosti. Nekad se i za ljubav treba boriti, na ovaj ili onaj način, a ne čekati da će ti pasti u krilo samo tako. Kao i za sve ostalo u životu, treba se otvoriti potencijalnim prilikama, a ne zatvarati vrata na svaku manju poteškoću. A da ne spominjem površnost? Ljubav na prvi pogled je nešto o čemu svi maštamo, ali koja je manje vjerojatna u stvarnom svijetu. Netko ko nas na prvu možda nije očarao, ili nam je čak bio odbojan, možda je upravo ljubav našeg života... Htjele si mi to priznati ili ne, princ na bijelom konju ne postoji, ali uvjerena sam da za svakoga postoji netko i to najčešće netko ko uopće nije ono što si zamišljamo.
Ali upravo njega ćemo voljeti do kraja svijeta i vremena.
Servisiranje tijela
No dobro, nezadovoljavanje emocionalne komponente još kako-tako mogu shvatiti, nekima je možda teško čak i zaljubiti se, a kamoli pomišljati na išta više od toga. Ali seks? Mislim da mogu govoriti i za žene i muškarce podjednako kad kažem da je seks potreba koju jednostavno ne možemo ignorirati. Ili možemo? Kao na primjeru mojeg single društva. O njihovom seksualnom životu mogu reći jednako puno kao i o nuklearnoj fizici - ništa. Halooo?? Razumijem da se ljudi teže kliknu na emocionalnoj razini, ali kemija iliti fizička privlačnost je bar nešto što se dešava puno češće. Koja šteta mladih tijela u naponu snage koja ne služe ničemu osim odlasku i dolasku s posla... Da se razumijemo, nisam neki zagovornik promiskuiteta ili sličnog, ali smatram da je zdrava seksualna aktivnost kao i emocionalna, jednostavno neizostavan dio normalnog funkcioniranja. Mislim da se seksualna aktivnost jednom u dvije godine ili rjeđe ne može smatrati baš normalnom, osim ako niste pripadnica samostana ili nekog drugog oblika vjerskog celibata.
Negdje sam uspjela iskopati razlog ovoga koji glasi: "Što se više seksate, to ćete više seksa i htjeti! Ili ako se rijetko seksate, zaboravit ćete koliko je seks zapravo odličan za vas." Pa donekle ima smisla, ali stvarno je žalosno da moje drage frendice ni neznaju šta propuštaju...
Curke, volim vas, al molim vas da se konačno poševite, ja to ne mogu napraviti umjesto vas... :PPP
Zakon protiv slamanja srca
Ne znam zašto ljudi misle da je u ljubavi sve dozvoljeno?
Društvene i moralne vrijednosti, pa čak i zakoni nalažu poštenje, iskrenost, izbjegavanje mutnih poslova i prevara. Ali ne i u ljubavi. Tamo sve vrijednosti padaju u vodu. Zašto je teško biti pošten i u ovoj sferi? Zašto je tako teško nekome odmah na početku, za koga vidiš da je na bilo koji način zagrijan za tebe, reći oprosti, ali stvarno mislim da ti i ja nismo jedno za drugo? I toga se držati? Zašto je dozvoljeno nekog namjerno zavlačiti, lagati mu, slomiti mu srce? Ili ga ostaviti i nikad mu ne reći zašto? Potpirivati njegove nade koje ne vode nikuda? Pustiti ga da se danima nada nekoj poruci, pozivu, pogledu? Laganjem ga odvući u krevet? Iskorištavati ga pod krinkom ljubavi radi novca, uspjeha, prestiža?
Radi vlastitog egotripanja? Radi nesigurnosti? Radi rezerve?
Svi to rade. Rijetki su oni koji će ti odmah u startu reći - sori dečko, to nije to, aj bok. Ili sori curo, ali trenutno nisam za vezu, nismo kompatibilni, nije to to. Pa čak i vrlo brutalno "ne sviđaš mi se" bi bilo manje bolno od svega ostalog.
Zašto ljudi vole igrati te besmislene igrice s drugim ljudima, samo da bi se osjećali bolje sa samim sobom?
Ma koliko inteligentni bili, svi smo mi jednako glupi kad se zaljubimo.
Znam bezbroj primjera gdje je jedan zavlačio drugog do krajnjih granica. S vrlo jasnim namjerama već u startu - da se zabavi. I vrlo jasnim stavovima što želi, a što ne. Ali nikad to ne bi rekao onom drugom...
Od kuda nekome pravo da se tako igra s tuđim osjećajima? Pa to je jednako krađi, fizičkom napadu, mobbingu...
Zašto, čak i načelno dobri i pošteni ljudi, smatraju da je ovo ok? News flash - nije. Okrutno je i nemoralno.
Onaj ko misli da je ljubavna bol zanemariva, taj nikad nije iskustio istu. Radije bi imala migrenu mjesec dana bez prestanka, nego mjesec dana čekala da se javi, svaki dan, satima, samo da bar na trenutak pomislim da mu nije svejedno.
Stoga predlažem novu društvenu normu - iskrenost i poštenje u svim odnosima, pa i onima između muškaraca i žena.
Zakon protiv slamanja srca.
Opsesija i kako je se riješiti
Zašto pisati blog? Recimo da provodim svojevrsnu terapiju nad samom sobom. Naime, ništa drugo ne uspijeva. Ni frendice, ni sestra, ni drugi frajeri, ni tulumarenja do jutra, ni beskonačni flertovi s bilo kim, tone egotripanja, putovanja, ma nema čega nema. Tu nema pomoći...
Da, zaljubljena sam preko ušiju. Već dvije godine. Dobro, nešto intenzivnije zadnjih godinu dana. Skroz beznadežno.. Dobro, nada se uvijek krije negdje kao neki mučitelj, ono malo sitno "možda" koje je već toliko puta popljuvano od svih koji me vole, koji me ne vole, pa i od mene same...
A on? Pa recimo da nije baš klasičan princ na bijelom konju. Fizički, prosječan - škemba, velik nos, dlakav na sve strane, trapav i gegav, smiješni zubi, smiješan osmijeh, podbradak.... Karakterno - ne zna šta hoće, lijenčina, bezobrazan... E baš sam ga popljuvala. Dakle, to je opis njega koji si konstantno vrtim u glavi da bi se uvjerila kako je totalno ispod mene u svakom smislu i kako ne zaslužuje niti jedan moj pogled, a kamoli pomisao na njega.
A istina je ta da ima pogled koje me pretvara u totalnu glupaču svaki put kad sam pored njega, sve što kaže me fascinira i izluđuje da razmišljam o tome još danima... U stanju smo pričati satima o svemu i nije mi dosadno, ništa što kaže nije besmisleno niti glupavo, jednom rječju, našla sam nekog ko me nadahnjuje. Netko ko mi je ravnopravan ili čak bi rekla, dominantniji... U isto vrijeme je i veliki gentelman i životinja, dobar dečko i najveća budala, inteligentni gad i kreten koji ništa ne razumije... Da, sjeban je.. i drugačiji. I igra se sa mnom. A ja sam totano pala.
Da li je uopće potrebno pisati kako je sve počelo? Pa možda i je, čisto radi razumijevanja priče i situacije.
Nova godina. Dva sata poslije ponoći, ja u svojoj ludoj, pijanoj, euforičnoj fazi. Sve ljude volim, svi smo si super, u jednoj prostoriji svira DJ, u drugoj razvaljuju tamburaši, život je ringišpil! Prolazim hodnikom i vidim stepenicama se penju 2 frajera, tek došli s nekog drugog tuluma, pozdravljaju se s domaćinom. Ja ko ja, upadnem u razgovor, spontano, s nekom forom, ko to više zna i produžim dalje. Sve što sam uspjela skužit su njegove oči, tople i vesele, očito iznenađene mojim komentarom, ali ugodno. DJ svirao, svi su plesali, ali mene su već noge rasturale pa sam odlučila sjest. Kad evo ti njega, dvije stolice do mene, ne gleda me, ali znam da je tu s razlogom. Ne upada, ma ništa. Gle dečko, ko te fućka idem ja po vodu. Ja u kuhinji naručujem i vidiš njega do mene. I on naručuje. Više ne znam tko je kome upao s onom starom: Jel se mi od nekud znamo?, al nakon 5 minuta smo sjedili i gledali se kao da ništa drugo ne postoji. Nije me htio poljubiti, uvijek to radi, izaziva... To je bilo to. Prvi frajer koji nije odmah navalio na mene i egomanijak u meni se probudio. Dok je frendica došla da me nađe, ja sam mu već sjedila u krilu kao prava dobra curica. Glupača...
Da li je zbog činjenice što mi se, i nakon toliko godina, mozak trenutno isključi kad se zacopam u frajera ili je to bilo od alkohola mada sam do tad već bila polutrijezna, ali primila sam ga za ruku i otišli smo s tuluma. Ljubili smo se ko manijaci, dok je vani padao prvi snijeg te zime, pokušavajući naći slobodan taxi. Gdje mi je pamet bila nemam pojma jer nikad do tad nisam nešto takvo napravila, al već oko 4h ujutro na novogodišnju noć, seksali smo se kod njega u kući. I nije bio najbolji seks u životu, skroz nespretan i lud, nježan i grub u isto vrijeme, a on se stvarno trudio da me zadovolji...Ali bilo je zanimljivo i drugačije. Otišla sam na taxi oko 8h, umorna ko pas. Da, bio mi je zanimljiv iako nisam bila nešto posebno ponosna na tu večer (seks i sve) jer nije nam to baš tako trebalo (barem meni), ali on mi se svidio, na neki drugačiji način. Taj dan se nije javio pa sam mu idući ja poslala poruku da bi mogli i ponoviti naš susret (sad tek shvaćam da je to bio tako očit poziv na reprizu seksa iako ja to nisam tako zamislila). Da skratim priču, dopisivali smo se još par puta kroz tih mjesec dana, trebali smo se i naći (on me htio oteti u 4 ujutro, što sam ja naravno odbila), al na kraju sve je prestalo nejavljanjem s njegove strane. Ok, to je bilo lako preboljeti jer stvarno, lika sam vidjela jedanput, htio me samo ševiti, što će mi takav frajer. Ok, spašena. Do sljedećeg puta, 6 mjeseci kasnije. Ista stvar. Susret u klubu, piće za šankom, mozak bye bye! Taxi, seks kod njega, krivnja, ovaj put me sam odvezao doma na drugi kraj grada. To je to rekla sam, nikad više! Ne biti glupa i slaba!
Bila sam ljuta na sebe, ali i ovaj put, nekako relativno ok, misleći na njega kao na samo još jednog ženskaroša, budalu, koji misli samo na seks. I onda se javio. On prvi. Na fejsu. Ne znam kako me našao jer nemamo niti jednog zajedničkog frenda, a prema imenu bi našao 10000 profila al ajde. Snalažljiv čovjek. I zove me na dejt. Piće.
I našli smo se, mali romantičan birc, 3 sata priče o svemu, bez kontakta, bez puse, ičega... Sljedeći dan, fora romantična poruka. Pa ponovni susret sljedeći tjedan, u mom kvartu, puse i maženje, priče o svemu. Pa opet, sljedeći put kod njega u kvartu, cuga i priča o svemu, prvi brzinski seks u autu, jako uzbudljiv i zanimljiv. Pa porukice, gledanje filmova kod njega (bez seksa)... Ja gotova, zatreskana skroz, sigurna u početak nečeg super, svijet je lijep, konačno netko u mom stilu, čovjek dovoljno dobar, zanimljiv, lud i pametan da samo o njemu razmišljam.
I odjednom ništa. Ali ništa. Ok, pošaljem ja poruku, on odgovori, ali to je to. Mislim, nisam ja neka naporna, napasna cura koja gnjavim ili očito pokazujem svoju zaljubljenost predmetu svog obožavanja. Sve u granicama, s oprezom, ali spontano i simpatično. Ništa što bi ga moglo uplašiti ili obeshrabriti. U glavi samo jedno pitanje - zašto? Nisam ga pitala, ponos je bio jači. Uglavnom, tada mi je prvi put slomio srce. Subota navečer, cure u klubu, ja u autu ispred kluba, plačem. Liječenje - vikend u Beogradu. I bilo je dobro i efikasno. Al ne kao prije...još uvijek kad bi ga negdje vidjela, srce mi je htjelo iskočit iz tijela.
I onda je došao Badnjak, susret u klubu, sreća što me vidi, sreća što ga vidim, ples, poljupci, isprike. Moraš se potrudit oko mene, rekao je. WTF?! Ja oko njega? Otišla sam doma, ali sam mu se ipak javila, opet, na godišnjicu poznanstva, na novu godinu. Pa opet taj mjesec susret kod njega, vino i seks, pa ništa. Pa nekoliko mjeseci kasnije, dopisivanja tjednima, pa samo cuga, 3 sata priče, nježni pogledi i dodiri, pa ništa. I tako stalno. Zove me na put sa sobom, nisam išla. Upoznaje me sa svim svojim frendovima, vani gleda samo mene. Ali ništa. Jo jedan, zadnji seks, kod njega, predivno, nježno i napaljujuće, pa ništa. I to je bilo to. Odluka je pala - nikad više. Došlo je ljeto, sreli smo se na moru, nekoliko puta, ludi razgovori, poljupci, sreća kad se vidimo. Ništa. Nedosljednost s moje strane, a i sa njegove kad je obećao da me više neće pozdravljat niti pričat sa mnom kad me vidi. I to se nastavlja do dana današnjeg. Kad god se vidimo, to je opsesija, i moja i njegova, ali ništa od toga. Moji frendovi ga već svi znaju, ja sam si dobra s njegovim frendovima. Uvijek popijemo piće, ne možemo se suzdržat ali ništa od toga. Koji apsurd. On je moj fatalni čovjek, moja Faca, moja budala. Onaj koji me želi, ali ne samo za sebe.
Ništa tako neuobičajeno, toga ima uvijek i svuda, uvijek je netko zatreskan, a netko to iskorištava. Činjenica je da ja jednostavno nisam ljubav njegovog života. Možda netko tko mu se sviđa i ko ga napaljuje, tko mu je zanimljiv i zabavan kao društvo, ali netko u koga on nije zaljubljen. I to je to. Jedna jedina istina. Brutalna.
I nema ništa neobično u ovoj priči, ali kad to doživljavaš po prvi put u životu, itekako boli. Jer kako živjeti sa spoznajom da je on savršen za tebe, tvoja srodna duša, a on to jednostavno ne vidi?
Kontemplirajući o ovome, pokušavam pokrpati svoje glupo, toliko puta slomljeno srce.
